Kao proizvođač sex doll , Mogu vam reći da ponekad imam takvu reakciju na svoj rad kada svoje lutke iznosim u javnost da ih pokažem i prodajem. Ljudima je manje-više ugodno gledati nešto što liči na humanoid. Nešto što liči na čovjeka, ali nema detalja ili trodimenzionalnih detalja može izgledati manje strašno od lutaka koje stvaram, a koje treba da budu što je moguće životnije, u najsitnijim detaljima, na težinu njihovih malih tijela. Ova reakcija se može dogoditi kod robotskih figura koje djeluju, izgledati i zvučati kao čovjek. Ovo se ne dešava samo sa lutkama. Kao što je neko rekao, to je u velikoj mjeri zaslužno za društvo u kojem živimo. Filmska industrija je zaradila mnogo novca sa filmovima kao što su Chucky i Puppetmaster, u kojoj su lutke “oživeti” i postati nasilan.

S druge strane, postoje filmovi kao Pinokio, u kojoj lutka oživljava da postane ljubavna, fin i dečak kojeg je otac oduvek želeo. Ima mnogo toga da se kaže o hajku oko neživih predmeta koje neko ili nešto takođe proganja. I još jednom, imamo televiziji da zahvalimo za mnogo toga. Nisu sve lutke pronađene na aukcijama uklete. Šanse da se to dogodi su veoma male, čak i ako vjerujete da je tako nešto istina. kako god, uprkos reakciji straha na posjedovanje ili gledanje lutke, suprotno je takođe tačno. Mnogi ljudi vole lutke jer su utješne u svom realizmu. Oni im mogu pomoći da se osjećaju manje sami u svijetu.

Mnogi ljudi vole lutke jer mogu komunicirati s njima tako što ih oblače ili se igraju s njima., ili čak jednostavno otkrivajući ih. Za njih, vide lepotu u lutki tamo gde je drugi ne vide. Ovo može biti slučaj lutke čije je vintage lice izgubilo sjaj i samo pokazuje pukotine. Neko može pogledati ove pukotine i vidjeti samo ljubav koja je pokazana ovoj lutki danima igre i sanjarenja. Drugi ne mogu vidjeti ovu ljubav u ovim pukotinama, ali vidite izlomljenu sliku nečega što bi trebalo biti cijelo, ili slomljena ljudska figura. Imamo biološki strah koji se proizvodi kada vidimo nešto što izgleda ili liči na čovjeka, ali se ne vidi. 100% čovjek. To je psihološka stvar koja se dešava.

Gledao sam dokumentarne filmove na ovu temu. Ponovo, to može biti hiperrealizam ili nepravilnosti koje se ističu i naježiše se kod gledatelja. Ispucalo lice, slomljen prst ili bilo koji drugi deformitet ili nepravilnost može pokrenuti te sretne fantazije iz starih vremena, ili šta je moglo biti kada je lutka još bila cela, ili nas može navesti da poželimo da iskosa pogledamo lutku jer ona nije ono što bi mogla ili trebala biti. Šta više, lutka, koji je neživ, može biti nešto što gledalac želi da vidi uživo, kao u slučaju Gepeta i Pinokija, a pomisao da bi se to moglo ostvariti u nekoj fantaziji stvara reakciju straha. Evo mog odgovora, koliko znam. Nadam se da će vam biti od koristi. Ne plaše se svi lutki. Bolje imaj to na umu.